Štednja u Crnoj Gori - imperativ i izazov
12/11/2024
Autorka: Danijela Vukajlović-Grba, savjetnica viceguvernera
Stav koji većina ljudi ima prema štednji može se metaforički opisati kao odnos ljubavi i mržnje; dok s jedne strane volimo da na raspolaganju imamo ušteđen novac, istovremeno ne volimo da štedimo jer nas to ograničava u trošenju novca, kako za osnovne životne potrebe, tako i za naša sitna ili krupna zadovoljstva. Kako ostati u ovako kontradiktornoj „vezi“ sa štednjom i pri tome s njom izgraditi funkcionalan odnos? Ova dilema ponekad djeluje kao pitanje od „milion dolara“. Ipak, odgovor je relativno lako naći kad imamo konkretan cilj za čiju realizaciju je potrebno prikupiti sredstva koja trenutno nemamo – za putovanje, školovanje, kupovinu automobila i slično. U suprotnom, skloni smo da odlažemo štednju sve do izbjegavanja.
Nesigurna vremena u kojima živimo, odnosno mogućnost pojave iznenadnih događaja koji zahtijevaju promptan finansijski odgovor s naše strane, neki su od osnovnih razloga zbog kojih štednja u današnje vrijeme predstavlja imperativ. Nedavne ekonomske, finansijske i zdravstvene krize, kao i ratna zbivanja, koji su doprinijeli povećanju cijena osnovnih životnih namirnica i nerijetko rezultirali gubitkom zaposlenja, promijenili su naše percepcije u korist štednje kao načina da obezbijedimo, prije svega, kratkoročnu sigurnost. Istovremeno, ova dešavanja su nas i odvratila od štednje, zbog bržeg opadanja vrijednosti novca i skraćenja vremenskih horizonta u kojima sagledavamo svoje živote, što nas je više usmjerilo na potrošnju. Tome doprinosi i konzumerizam, kao osnovna odlika društava poput crnogorskog i razvijenijih.
Naime, mediji i društvene mreže konstantno nas „zasipaju“ najnovijim „must have“ proizvodima koji su u trendu, koje morate imati, a koji su pritom vrlo često praćeni prigodnom reklamnom porukom „jer vi to zaslužujete“. U takvim uslovima, pravljenje izbora između štednje i potrošnje mogli bismo ilustrovati sljedećom paralelom – kako jedna stara izreka kaže, ljubavna veza nije gubitak nezavisnosti, već odricanje od suvišnih sloboda. Na sličan način, štednja nije, ili barem ne bi trebalo da bude, gubitak užitaka koje nam omogućava potrošnja, već odricanje od suvišne potrošnje – od trošenja na stvari koje nam suštinski nisu neophodne.
Kad ipak uspijemo da se odupremo potrošnji na nepotrebne stvari, većina ljudi suoči se sa još jednim izazovom – nedostatkom finansijskog znanja za razmatranje raznovrsnih oblika štednje. U periodu dok stičemo nova finansijska znanja i prikupljamo informacije, mudro je držati se provjerenih i sigurnih oblika štednje kakva je štednja u bankama, ali se i dodatno informisati o ostalim vidovima štednje koji su prisutni na tržištu, poput investiranja u hartije od vrijednosti, životna osiguranja, itd.
Imajući svijest o važnosti unapređenja znanja o novcu, ličnim finansijama i štednji, Centralna banka Crne Gore i drugi akteri finansijskog tržišta u Crnoj Gori, godinama unazad ulažu značajne napore u povećanje finansijske edukacije crnogorskih građana. Međutim, najvažniji napori koje Centralna banka Crne Gore ulaže, kao regulator i kontrolor bankarskog sistema, su oni koji se odnose na uspostavljanje i održavanje stabilnog i sigurnog bankarskog sistema kakav danas imamo u Crnoj Gori.
Značajan faktor ove stabilnosti predstavlja i zaštita depozita u kreditnim institucijama, koju obezbjeđuje Fond za zaštitu depozita Crne Gore, svim rezidentima i nerezidentima koji u ovim institucijama imaju račune otvorene na ime vlasnika računa, u zakonom propisanim situacijama i u iznosu do 50.000 eura po kreditnoj instituciji, odnosno banci. O uspješnosti napora koje zajednički ulažu ove dvije institucije, odnosno o pozitivnoj percepciji crnogorskog bankarskog sistema i sigurnosti štednje u njemu, govori i veoma visok nivo depozita stanovništva u crnogorskim bankama, koji je krajem septembra iznosio 2,0 mlrd. eura i u stalnom je porastu.
S obzirom na to da Crna Gora još uvijek ne vodi statistiku finansijske imovine i obaveza stanovništva, nije moguće precizno sagledati u kojoj mjeri crnogorski građani svoju štednju, osim u bankarskim depozitima drže i u drugim oblicima, npr. akcijama, zlatu ili kriptovalutama (izvjesno je jedino da su u 2023. godini u formi životnih osiguranja, kod osiguravajućih kuća licenciranih za rad u Crnoj Gori, držali 23,6 mil. eura). Ova vrsta statistike, koja je dostupna za države EU, ukazuje da u njima postoji relativno širok spektar oblika štednje domaćinstava. Međutim, uprkos tome, u državama EU gotovina i depoziti u bankama su u 2023. godini ipak imali drugi najveći udio (31,2%) nakon akcija i investicionih fondova (35,9%), a dok se na penzione planove, osiguranje i standardizovane garancije odnosilo 26,9%, na obveznice i finansijske derivate 3,4%, a preostalih 2,6% na zlato i druge vrste finansijskih aktiva. Generalno posmatrano, sklonost ka držanju štednje u bankarskim depozitima veća je u zemljama u kojima je relativno nizak BDP po glavi stanovnika i nivo finansijske pismenosti, odnosno u kojima je nerazvijeno finansijsko tržište, a uloga kapitalizovanih penzija u nacionalnim penzionim sistemima mala. U kriznim ekonomskim uslovima sklonost ka štednji u gotovini i depozitima dodatno se povećava.
Povećanje lične štednje u Crnoj Gori u budućnosti zavisiće od dinamike rasta ličnih primanja i nivoa troškova života. Posmatrajući strukturu lične štednje u razvijenim zemljama EU nesumnjivo je da će, zbog visokog nivoa sigurnosti, štednja u bankama još dugo ostati dominantan oblik čuvanja novca crnogorskih građana. Sigurnost je svakako najvažniji kvalitet svakog oblika štednje, međutim, ponekad smo voljni da je žrtvujemo zbog veće zarade, koja je obično praćena većim rizikom ulaganja. Nesporno je da će razvoj ekonomskog i finansijskog sistema u Crnoj Gori sa sobom donijeti i širenje spektra mogućih oblika štednje sa bankarskih depozita na druge oblike štednje, ponekad i one koje sa sobom nose dozu rizika, poput akcija, jedinica investicionih fondova, penzionih planova, kriptovaluta i sl. Pri tome je važno uvijek imati na umu da udio takvih oblika štednje u našoj ukupnoj ličnoj štednji treba da bude relativno manji u odnosu na sigurni dio štednje kakvu predstavlja štednja u bankama. Donošenje ovakvih odluka zahtijeva unapređenje finansijskih znanja i vještina, što pred Centralnu banku i ostale regulatore i učesnike na finansijskom tržištu stavlja obavezu da se finansijskoj edukaciji i finansijskoj pismenosti posvete u još značajnijem obimu.
Istovremeno, na svakom od nas je da istražujemo sigurne i potencijalno profitabilne načine štednje, u okviru nama za to raspoloživih ekonomskih mogućnosti, sa ciljem da, dugoročno gledano, obezbijedimo ličnu finansijsku stabilnost i sigurnost.