---

07/01/2010

1. Savjet CBCG je na posljednjoj sjednici usvojio novi set mjera  i olakšica za bankarski sektor. Stiče se utisak da često donosite takve odluke nakon pritiska Vlade, komercijalnih banaka, medija? Komentar?

To je samo utisak, iz razloga što su se nakon zaustavljanja pada povjerenja krajem prvog kvartala u javnosti zaoštrila pitanja funkcionisanja bankarskog sistema. Moguće i da nijesmo na adekvatan način medijski prezentirali ono što radimo. U prirodi je našeg posla da često ne možemo najavljivati neke poteze koje pripremamo. U komunikaciji, u četvorouglu CBCG, Vlada, banke i privreda čini mi se da je stvoren utisak da mi možemo mnogo više da uradimo nego što imamo stvarno raspoloživih instrumenata. Pored konstruktivne prakse u ovom četvorouglu bilo je i dosta politike prebacivanja lopte u tuđe dvorište. Iako je početkom drugog kvartala uspostavljena stabilnost sistema ona je još uvijek ranjiva. U takvoj situaciji morate pažljivo odmjeravati svoje poteze da ne biste ugrozili stabilnost sistema. Regulatorni okvir i supervizorski pristup, kao i politika obavezne rezerve se ne mogu mijenjati kada neko to poželi ili na dnevnoj, nedjeljnoj ili mjesečnoj osnovi. Treba izvući zajednički imenitelj za sve banke. Treba najmanje kvartal da uočite zakonomjernost ili tendenciju. Moraju se oslušnuti signali sa tržišta. Zato smo odmah početkom godine uveli, pored kvartalne i obavezu izvještavanja banaka na mjesečnoj osnovi o ključnim parametrima.

U sistemu je, zbog neadekvatnih sankcija, dosta raširena praksa pogrešnog izvještavanja, pogotovo kod nekih značajnih sistemskih banaka. Tada postoji rizik da na bazi pogrešnih ulaznih parametara  donesete pogrešne odluke. Krupne sistemske banke, u kojima su uglavnom skoncentrisane nezdrave prakse u prethodnom periodu (fiktivni keš kolateral i sl.) su zbog svojih objektivnih unutrašnjih problema svele kreditiranja na minimum ali im je bilo lakše da se izgovaraju nama i regulatornim okvirom. To jasno dokazuje podatak da banke sa  70% učešća na tržištu su odobrile  30% kredita u 2009. godini, a banke sa 30% učešća su odobrile 70% kredita u istom periodu.

Utisak je sigurno važan i važniji je mnogo više političarima nego bankarima jer oni moraju da polažu račune biračima ali je mnogo važnije što je stvarno urađeno. Mi smo tri puta u ovoj godini u tri kvartala mijenjali supervizorsku i politiku obavezne rezerve shodno, prije svega, stanju u sistemu i njegovim potrebama. Rezultati ovih prilagođavanja su vrlo opipljivi. Ono što je moguće precizno kvantifikovati iznosi preko 4% BDP-a, a sa onim što nije precizno moguće sigurno bar preko 5% BDP. Gotovo sve ove izmjene su učinjene na bazi naših sagledavanja i budnog praćenja sistema, a bilo je vrlo malo konkretnih predloga banaka.

2. Premijer Milo Đukanović nedavno je izjavio da  iz „debele ladovine“ pratite  problem koji privrednici imaju sa bankama. Kako komentarišete taj stav?

Nisam bio u Komori kada je saopšteno u medijima da je Premijer ovako izjavio jer ja uvijek pratim rad Udruženja banaka (obzirom na posebnu važnost ove asocijacije za naš rad), a generalni direktor uvijek prati rad Privredne komore, shodno upravljačkoj strukturi u banci.

Ako je tačno da je ovako rečeno ja ovu izjavu ne želim da vidim drugačije nego da je data u kontekstu prirodne situacije da ponekad postoje različiti pogledi između Vlade i Centralne banke, pa i u javnosti. Vlada, između ostalog, ima ciljeve kao što su podsticanje zaposlenosti i ekonomskog rast, a u fokusu Centralne banke najvažniji ciljevi se odnose na finansijsku odnosno cjenovnu stabilnost, a posebno kod nas stabilnost i sigurnost bankarskog sistema. S obzirom da ovi ciljevi nerijetko mogu biti konfliktni to je prirodno da može postojati različiti pogled na situaciju i načine rješavanja problema. To nije specifičnost samo Crne Gore već i većine zemalja u regionu u kojima Centralna banka imo jedno viđenje, a Vlada drugo.

Ovo može naročito doći do izražaja kada se ciljevi gledaju na kraći ili srednji i duži rok. Zato se, između ostalog, Vlade biraju na četiri, a uprave centralnih banaka na 5, 6 ili više godina? Specifičnost Crne Gore je što je gotovo sva težina prilagođavanja u ovakvim situacijama na budžetskoj fiskalnoj i socijalnoj politici Vlade u odsustvu monetarne politike zbog eurizacije.

Težište Vlade u ovoj situaciji je da zbog bolje likvidnosti bankarskog sistema (koja je nesporno rezultat i vladine, ali i naše politike) treba značajnije krenuti u kreditnu aktivnost i proizilazi iz njene odgovornosti. Suština našeg pristupa je da je potrebno i poželjno (u mjeri očuvanja potrebne likvidnosti) pokrenuti zdravu kreditnu aktivnost, prije svega sistemskih banaka, ali uz obezbjeđenje nužnog nivoa solventnosti radi dosadašnjih i budućih rizika. Zato radimo posebne dijagnostike banaka da bi sagledali kakva je potrebna kapitalizovanost sistema kao adekvatno pokriće rizika. Ovo opet prozilazi iz naše ustavne i zakonske nadležnosti. Ako jedna ili nekolike kompanije bankrotiraju, onda to naravno može imati teške socijalne, ekonomske i političke posljedice ali ako se jedna, sistemski važna banka, ili nekolike zaljuljaju onda imate sve ovo prethodno plus tektonske poremećaje u ekonomiji i društvu.

U svakom slučaju potrebna je bolja sinhronizacija politika u ostvarivanju naših i vladinih ciljeva ali uz očuvanje nezavisnosti CBCG, što je opšte prihvaćen evropski ali rekao bih i civilizacijski standard. Takva unaprijeđena rješenja su predviđena u novom Zakonu o CBCG. Kod nas se često u medijskoj javnosti sklonoj prikazivanju stvari crno-bijelim ovakav odnos Vlade i CBCG tumači u ovakvim situacijama kao odnos pozicije i opozicije. U nekim drugim situacijama smo bili tretirani kao dio pozicije odnosno izvršne vlasti. Suština je da mi u ostvarivanju svojih ustavnih i zakonskih nadležnosti moramo biti nezavisni. Ne možemo biti nezavisni od pozicije, a zavisni od opozicije i obratno, ne možemo biti nezavisni od jednog koalicionog partnera, a zavisni od drugog i obratno.

3. Da li je Vaš stav i dalje nepromijenjen da Crna Gora treba da uđe u aranžman sa MMF–om  i zaduži se? Da li imate neke procjene, koliko to zaduženje treba da iznosi, kada je pravo vrijeme za uzimanje kredita i za šta ga treba iskoristiti?

Naš stav po pitanju zaključenja aranžmana sa MMF-om je već duže vremena nepromijenjen. Jedino što se promijenilo je to što smo 2007. godine, sugerisali nefinansijski aranžman, a od izbijanja globalne finansijske krize predlažemo finansijski aranžman. Pravo vrijeme je bilo odmah nakon izbijanja krize ili prije uzimanja kredita kod privatnih banaka, ali ni sada nije kasno, jer će nam trebati značajno eksterno finasiranje u ovoj, a možda i narednoj godini. Prerano je preciznije govoriti o tome zašto bi se koristila sredstva i koliko bi iznosilo zaduženje. To je sve stvar pregovora, a u zavisnosti od perioda trajanja aranžmana moglo bi se govoriti o cifri između cca 200 – 300 miliona SDR koje bi se mogle koristiti za otplatu stranog zaduženja, budžetsku podršku ili podršku bankarskom sistemu.

4. Iznosili ste ranije stavove da CBCG ne možete saopštavati podatke o nekoj banci pojedinačno, ali u slučaju Prve banke situacija je drugačija, i takve se informacije plasiraju na ovaj ili onaj način i one su negativne informacije. Zašto se ne pominju i druge banke koje imaju probleme i koje su pod mjerama CBCG?

Problemi u Prvoj banci i situacija u kojoj se banka nalazi se ne mogu riješiti agresivnom medijskom (ili bilo kakvom drugom) kampanjom koju je novi menadžment  počeo u junu. Trebalo je izvući pouku iz nekih takvih sličnih situacija koje smo imali kod nekih drugih banaka u skorijoj prošlosti. Stoga medijska eksponiranost menadžmenta Prve banke ima kontraproduktivne efekte samo za Prvu banku. Energiju treba kanalisati u pravcu izlaska iz situacije u kojoj se banka nalazi i traženju rješenja kakva praktikuje struka i čitav svijet, pa će mjere same po sebi nestati. To ne može da uradi niko drugi do Uprava banke. Neće se problemi riješiti prikazivanjem drugačije slike o sebi već će se samo umnožiti i usložiti. Samozavaravanje samo odlaže rješavanje problema. Mora se realno procijeniti situacija i onda tražiti rješenja. Mi smo u 2010. godini, a revizija banke za 2008. godinu, početa u junu, još nije okončana. Kako možemo imati realnu sliku o stanju u banci i saopštavati rezultate, a da nemamo verifikovano početno stanje.

Da se naše mjere prema bankama uvode i ukidaju preko a to bi nam bio jedini posao. Zamislite šta bi bilo kada bi drugi državni organi, recimo pravosudni, rješavali preko sredstava informisanja postupke koji su predmet njihovog sprovođenja zakona. Inače jedino je menadžment Prve banke izašao u javnost sa sadržinom mjera koje je CBCG preduzela. Mi možemo u situaciji kada se dovode u zabludu deponenti i povjerioci banke ili ugrožavaju kredibilitet sistema saopštavati određene podatke, ali nijesmo saopštavali podatke koji predstavljaju bankarsku tajnu. Ovdje se dovode u zabludu i javnost i deponenti i povjerioci i akcionari.

5. Iz Prve banke poručuju da su na dobrom putu oporavka. Da li se slažete sa tim ocjenama, i šta predlažete kao rješenje da se još brže i bolje dođe do stabilnog oporavka?

Najznačajniji i najkrupniji, suštinski, problemi nijesu riješeni i ako je  uloženo dosta napora da se situacija u Banci popravi, pogotovo u naplati kredita. To je Banci dokumentovano kroz supervizorsku i drugu komunikaciju shodno zakonu i podzakonskim aktima.

Situacija sa Prvom bankom je najkompleksnije pitanje u našem dosadašnjem radu, jer se radi o Banci sistemskog značaja, koja je zbog akcionarske strukture predmet političkih odnosa i pod posebnom medijskom pažnjom, a njegovo rješenje stavlja na probu nezavisnost CBCG. Pored toga probleme ne možemo riješiti sami, ako ga ne riješe akcionari, jer nemamo adekvatne instrumente za to.

Za rješavanje situacije važno je podsjetiti se da je ishodište problema je u modelu privatizacije jer domaći akcionari nijesu, u odsustvu institucionalnih investitora ili strateških partnera, mogli da podrže rast i razvoj Prve banke. Sve što se kasnije dešavalo konsekvence su početne odluke. Banka je od lokalne, u vrlo kratkom roku, postala sistemski važna banka ali to nije bilo praćeno odgovarajućim kvalitetom menadžmenta. Najvažnije je da se tačno dijagnosticira stanje koje nije ono kako banka vidi samu sebe (niti čak kako je vidimo mi), već kako je vidi nezavisni međunarodno priznati revizor, koga smo u međuvremenu angažovali. Nakon nezavisne dijagnostike biće predložena rješenja koja će biti u skladu sa uobičajenom zdravom praksom i kakva smo skorije imali priliku da vidimo u okruženju.

6. Ima optužbi da je CBCG u prethodnom periodu opstruirala rad i oporavak Prve banke?

Mi prema Banci imamo isti odnos kakav imamo ili bi imali prema drugim bankama da se nađu u istoj situaciji. Takav odnos bi prema banci bio da se ona nalazi u nekoj drugoj državi sa normalno uređenim bankarskim sistemom. Slabosti koje je Prva banka ispoljavala u svom poslovanju na vrijeme su prepoznate u supervizorski aktivnostima, na bazi kojih su proistekle mjere koje su propisavane Banci. Činjenica je da je bilo opstrukcija u njihovom sprovodjenju od strane menadžmenta. Dakle, ove mjere ne datiraju od juče, još uvijek su na snazi i biće na snazi sve dok Banka ne otkloni razloge za njihovo uvodjenje.

Kako smo reagovali svojim mišljenjem kada je Banci bila potrebna podrška za likvidnost, tako reagujemo i sada kada treba rješavati probleme druge prirode. Naš odnos je i dalje isti. Problem je u Upravi banke koja ne nalazi rješenja za izlazak iz postojeće situacije. Mi ne upravljamo bankom već samo preporučujemo ili nalažemo banci kako da otklonimo nedostatke u radu.

7. Da li se sprema donošenje zakona o CBCG, i da li postoji šansa da Vlada kroz odredbe tog zakona dođe do rješenja da vi više ne budete na toj poziciji ili da vam se ovlašćenja smanje, jer se mogu čuti ocjene, naročito od različitih bankara, da ne radite dobro posao, da ste ograničavajući faktor za izlazak pojedinih banaka iz krize, da ste sporo reagovali u vrijeme najvće krize i da ste bili rigorozni u vrijeme kad je trebalo da budete fleksibilniji?

Rad na donošenju novog Zakona o CBCG je pri kraju. Najprije smo pripremili principe koje je usvojio Savjet CBCG, koje smo razmatrali sa Ministarsvom finansija, zatim smo u saradnji sa ekspertima MFO pripremili Nacrt zakona na kome sada radimo sa Ministarstvom finansija.

Zakon je u velikoj mjeri usklađen sa pravilima koja važe u EMS, i najboljim međunarodnim praksama, uz poštovanje ustavnih rješenja i vodeći računa o specifičnostima Crne Gore. Nakon ove faze, Zakon ide najprije u vladinu, a zatim i parlamentarnu proceduru.

Moji saradnici i ja radimo svoj posao i nastojimo da rješavamo mnoštvo problema i zadataka od kojih sam samo o nekima u ovom tekstu govorio. Nijesam imao prilike da čujem ili pročitam nijednu značajniju primjedbu od strane ozbiljnih bankara na naš rad. Kada je, nedavno, u Parlamentu raspravljano o našem Izvještaju o radu, mislim da je i pozicija i opozicija pozitvno ocjenila naš rad. Ne kažem da smo mi u CBCG idealni, ali kvalitetna rješenja u novom Zakonu bi svakako pomogla da se na bazi dosadašnjih iskustava bitno unaprijede i mehanizmi naseg budućeg funkcionisanja. Ako se bude poštovao Ustav, odnosno Zakon o sprovođenju Ustava, te principi i pravila koja važe u EMS-u a koja smo obavezni da poštujemo, ako hoćemo da budemo dio EU, onda je razrješenje ovog pitanja upravljanja i rukovođenja bankom prilično jasno. Ustavni zakon jasno kaže da organi koji su izabrani prije donošenja Ustava ostaju da vrše funkciju do isteka mandata. Šest od sedam članova Savjeta CBCG je izabrano prije donošenja Ustava i mandat im je u toku. S druge strane, u EMS važi jasno pravilo da reogranizacijom banke kroz izmjenu zakona ne može se skraćivati mandat guveneru i članovima borda i da se to smatra „ex-lege” smjenom i ugrožavanjem nezavisnosti nacionalne centralne banke.

8. Profesor Veselin Vukotić nedavno je izjavio da CBCG na pogrešnoj ideji radi dobar posao zahvaljujući kome imate veći profit od cijelog bankarskog sistema, te da ne bi bila jeres ukidanje CBCG. Nije prvi put da se čuju komentari da je CBCG mogla biti ukinuti, jer se maltene bavi samo kontrolom banaka, a to može da radi i recimo neka agencija koja bi imala manje zaposlenih i manje troškove, a možda bi mogla biti efikasnija? Kako to komentarišete?

Kada je u pitanju CBCG kao institucija, njene ideje vodilje su napisane u Ustavu i Zakonima koje je voljom izabranih predstavnika građana dužna da sprovodi. S druge strane, dužni smo da sprovodimo državnu politiku vezanu za naš put ka evropskim integracijama, u dijelu naših  odgovornosti i nadležnosti, a to je ulazak u evropski monetarni sistem. Da bi ste bili dio evropskog monetarnog sistema morate imati centralnu banku. Tamo ne možete sa Agencijama. Luxemburg je, zbog toga, svoj Monetarni institut pretvorio u Centalnu banku. Ako su oko čega jedinstveni građani i partije u Crnoj Gori, onda je to pitanje ulaska u EU. Dok je tako, mi ne možemo imati druge ideje i ideologije.

Što se naše profitabilnosti tiče, od kad je profit grijeh i jeres, pogotovo u liberalnoj tržišnoj ekonomiji. Mada mi nijesmo profitna organizacija, već ostvarujemo višak prihoda nad rashodima koji je išao u naš kapital, koji je opet u funkciji stabilnosti i sigurnosti sistema, ili smo ga transferisali Vladi, tako da je nijesmo ništa koštali u obavljanju bankarskog posla za nju. Da li je možda trebalo da proćeradamo cca 50 miliona eura koje sada imamo u kapitalu, kao sto su to radili neki drugi, ili da rasprodamo našu imovinu?

S druge strane, za obične ljude to izgleda isto, ali profit banaka i naš višak su dvije različite kategorije, jer se radi o potpuno različitim institucijama. Nama je zakonom i prirodom posla veoma limitirano preuzimanje rizika, a banke preuzimaju više rizika da bi ostvarile više profita. Ako profitu banaka dodate rezervacije za potencijalne gubitke, onda ćete vidjeti da bi njihova profitabilnost bila mnogostruko veća da nijesu preuzimale toliko rizika. I nije profit banaka toliki zbog našeg viška prihoda. Mi banke koštamo manje od njihovih troškova reprezentacije i reklame. Naša kontrola ih sigurno košta manje nego što plaćaju revizore i sl.

Ohrabruje činjenica da oni koji različito razmišljaju ponekad podržavaju nešto sa čime se ne slažu. Ali mi se u našem poslu, u CBCG, ne možemo upravljati prema različitim idejama i ideologijama. Nama mogu biti bliže ili dalje pojedine ideje ili ekonomske škole. Ekonomske ideje, odnosno ekonomske škole su objašnjavale ili obilježavale pojedine etape ekonomske istorije, bile inspiracija kreatorima sistema ili „igračima” u sistemu. Neosporna je činjenica da smo u vrijeme dominacije ideja liberalizma i neoliberalizma imali dvije najveće i najteže ekonomske krize u svijetu. Takođe iz tih situacija se izlazilo i izlazi pojačanom državnom intervencijom. Praksu, suprostavljenu idejama čiji su pobornici, sprovode donosioci ekonomskih odluka u zemljama gdje je neoliberalizam bio najrasprostranjeniji, i zato ne treba robovati ni idejama ni ideologijama.

Čini mi se da instrumentalizacija ideja neoliberalizma kroz kreiranje organizacija, pa i neformalnih, za njihovo sprovođenje nije dobra za Crnu Goru, pogotovo kada se na tim idejama ne mogu tražiti rješenja aktuelnih problema. To može biti kočnica za njihovo brzo rješavanje. Crna Gora, kao mala, otvorena ekonomija i otvoreno društvo mora biti otvorena i za različite ekonomske ideje bez monopola određenih ideološki vezanih grupa. Samo tako mogu vrijednosti koje Crna Gora ima  biti dodatna vrijednost evropskoj porodici naroda.